Iza visoke, masivne kapije u ulici Andre Nikolića na beogradskom Senjaku nalazi se prostrano dvorište u kojem stoji oronula predratna vila. Danas je to napušten objekat sa polupanim prozorima, ogoljenim zidovima i stepenicama koje su na ivici raspadanja. Malo ko od prolaznika zna da je ova kuća nekada bila poslednja adresa jednog od najmoćnijih ljudi socijalističke Jugoslavije – Aleksandar Leka Ranković.
Nekadašnji ministar unutrašnjih poslova i dugogodišnji bliski saradnik Josip Broz Tito u ovoj vili živeo je od 1966. godine, nakon političkog pada, pa sve do smrti 1983. godine. Tokom tih sedamnaest godina vila na Senjaku postala je njegovo svojevrsno političko i lično utočište.
Kuća nastala između dva rata
Vila se nalazi na jednoj od najatraktivnijih lokacija u gradu, u elitnom beogradskom naselju Senjak.
Gradnja objekta započeta je neposredno pre Prvi svetski rat, dok je konačni arhitektonski oblik dobila po završetku rata. Kuća ima oko 408 kvadratnih metara, dok se nalazi na placu od približno 40 ari.
Prva poznata vlasnica vile bila je Smiljana Čavić, koja je njome raspolagala od tridesetih godina 20. veka. Njeno vlasništvo završeno je 1958. godine tokom trećeg talasa nacionalizacije u socijalističkoj Jugoslaviji. Prema dostupnim podacima, zemljište na kojem se nalazi vila tada je nacionalizovano, a postoje i nepotvrđene tvrdnje da su prethodni vlasnici bili prinuđeni da imovinu prodaju daleko ispod tržišne vrednosti – što je u to vreme bio čest način faktičke konfiskacije imovine.
Rankovićev dolazak posle političkog sloma
Sudbina vile povezana je sa jednim od najdramatičnijih političkih obračuna u Jugoslaviji – Brionski plenum.
Nakon što je na tom partijskom sastanku smenjen sa svih funkcija, Ranković se povukao iz javnog života. Upravo tada počinje njegov život u vili na Senjaku. Kuća je postala mesto njegove političke izolacije, ali i simbol jednog vremena u kojem su se karijere u vrhu države mogle završiti preko noći.
U vili je živeo sve do smrti 1983. godine.
Porodica u kući još šesnaest godina
Posle Rankovićeve smrti, u kući su ostali njegova supruga Slavka Ranković i sinovi Milivoje Ranković i Slobodan Ranković. Porodica je narednih devet godina pokušavala da otkupi vilu u kojoj su živeli.
Ti pokušaji, međutim, nisu uspeli. Godine 1999. porodica je iseljena iz kuće, čime je završeno više od tri decenije dugo prisustvo Rankovićevih na toj adresi.
Promene vlasništva
Nakon iseljenja porodice, vila je prošla kroz nekoliko institucionalnih ruku. Od 2000. godine vlasnik objekta bio je Olimpijski komitet Srbije.
Dvanaest godina kasnije, 2012, imovina je u razmeni pripala Grad Beograd, koji je time postao njen novi vlasnik.
Gradske vlast je nekoliko puta tražila kupca za vilu na Senjaku ali bez uspeha.
Kuća bez života
Uprkos atraktivnoj lokaciji i velikoj površini, vila danas izgleda zapušteno. Unutrašnjost je ispunjena smećem, zidovi su ogoljeni, a prozori razbijeni. Polutrule stepenice vode ka spratu, gde vlada ista pustoš. Sa terase se vidi zapušteni bazen – još jedan trag nekadašnjeg života u kući.
Tokom godina napuštenosti, objekat je povremeno služio i kao sklonište beskućnicima, o čemu svedoče tragovi boravka u pojedinim prostorijama.
Simbol jedne epohe
Sudbina ove vile ne govori samo o arhitekturi ili jednoj porodici. Ona predstavlja i simbol političke istorije Jugoslavije: od nacionalizacije posleratnog perioda, preko uspona i pada jednog od najmoćnijih ljudi države, do današnjeg tranzicionog zapuštanja nekretnina sa složenom istorijom vlasništva.
Kuća u ulici Andre Nikolića danas stoji kao tiha relikvija jedne epohe – iza zatvorene kapije, sa hiljadama priča koje su se u njoj odigrale.
